MY BEAUTIFUL WAR /ENGLISH/ Leo Katunarić Kadele 1991. – 2024. The state of permanent war passes without rebellion, as if the digital circulation of meaning suggests that we can do nothing. Through the artistic act of constantly questioning the ultimate fantasy of the existence of the self as a secret that needs to be solved, we also examine the society that is constituted by ideological liturgies. The project gathers the author's personal war memories, photos, videos, objects, etc. from the beginning of the nineties, and passes them through the modern filters of the Internet generation: Instagram posts, Tik Tok videos, Facebook memes, etc., which relativize the original seriousness of the situation. The project raises questions about the way we construct ourselves when we depend on forms of representation and public stagings. Ideologized patterns of the foundations of the social order become content for network stagings. STATEMENT LK2 This is indeed a repeat of a period that I remember well. Before the very beginning of the wars in the Balkans in 1991 (and then the Gulf and other wars), the trend of global mass media culture equally conveyed a sense of belonging to everyone in the world by seeing information about the events. What followed was the discovery of the simulacrum, a state in which the mass media manipulates facts to stage an event that is not taking place at all. But if it is mediated by the media, then it still takes place, even though it has no basis in reality. Reporting from the battlefield was used to introduce such a situation into the public discourse. The construction of hyperrealism, a reality more real than reality, is effective only if it manages to use emotional patterns, especially the suffering and suffering of the physical body, so something that can apparently be easily confirmed or refuted. Staging, copying and endless repetition abolished the need to check the original. It didn't even take a decade to get from the state of media simulacra to the global state of circulation of staged realities. Now digital culture circulates not only images but also meanings, without hierarchies. The state of war, not the war itself, dominates public discourse and increasingly occupies a place reserved for reflection on freedom. Why freedom at all? Pathetic repetition of passwords, how do we get rid of something? A radical artistic breakthrough into the public discourse was always more necessary in such times. Freedom is perhaps just doing everything we can to prevent the defeat of humanity from happening. Humanity will have to temporarily become the art of simulating a state in which we no longer exist, but it is not certain that we will not exist. After decades of traveling through places and people and politics and ideologies and religions and successes and failures, my artistic practice becomes an unstoppable circulation of jumps through time. It seems to me that I am only now connecting the events and objects scattered all over my past and future. And I constantly wonder if what resonates in my films, pictures, texts and performances is just a momentary staging of desires from all my times, or if all these little artistic cries are real, and I am just an operating system maintained by listening to them.
MOJ PREDIVNI RAT / MY BEAUTIFUL WAR (Hrvatski - Croatian) Leo Katunarić Kadele 1991. – 2024. Stanje permanentnog rata prolazi bez pobune, kao da digitalna cirkulacija značenje sugerira kako ne možemo ništa učiniti. Umjetničkim činom stalnog preispitivanja ultimativne fantazije o postojanju sebe kao tajne koju treba razriješiti, ispitujemo i društvo koje se konstituira ideološkim liturgijama. Projekt okuplja autorove osobne ratne uspomene, fotografije, video zapise, predmete i sl. s početka devedesetih, te ih provlači kroz suvremene filtere Internet generacije: instagram postovi, tik tok video, facebook meme i dr. koje relativiziraju originalnu ozbiljnost situacije. Projekt postavlja pitanja o načinu na koji sebe konstruiramo kada ovisimo o formama predstavljanja i javnim inscenacijama. Ideologizirani obrasci temelja društvenog poretka postaju content za mrežne inscenacije. STATEMENT LK2 Ovo je doista ponavljanje razdoblja kojeg dobro pamtim. Prije samog početka ratova na Balkanu 1991. (a onda i Zaljevskog i drugih ratova), trend globalne masmedijske kulture ravnopravno je svima na svijetu prenosio osjećaj pripadnosti uvidom u informacije o događanju. Uslijedilo je otkrivanje simulakre, stanja u kojem masovni mediji manipuliraju činjenicama kako bi inscenirali događaj koji se uopće ne odvija. Ali ako je posredovan u medijima, onda se ipak odvija, iako nema uporište u stvarnosti. Za uvođenje takvog stanja u javni diskurs korišteno je upravo izvještavanje s ratišta. Konstruiranje hiperealnosti, stvarnosti stvarnije od stvarnosti, učinkovito je tek ako uspijeva iskoristiti emotivne obrasce, osobito stradanja i patnje fizičkog tijela, dakle nešto što se naizgled može lako potvrditi ili opovrgnuti. Inscenacija, kopiranje i beskrajno ponavljanje ukinulo je potrebu za provjeravanjem izvornika. Nije bilo potrebno niti desetljeće kako bi se iz stanja medijske simulakre došlo do globalnog stanja cirkulacije insceniranih stvarnosti. Sada digitalna kultura cirkulira ne samo slike nego i značenja, a bez hijerarhija. Ratno stanje, a ne sam rat, dominira javnim diskursom i sve više zauzima mjesto rezervirano za promišljanje o slobodi. Zašto uopće sloboda? Patetično ponavljanje parola kako se moramo nečega osloboditi? Uvijek je radikalni umjetnički proboj u javni diskurs bio potrebniji u takvim vremenima. Sloboda je možda samo učiniti sve što možemo da se poraz ljudskosti ne dogodi. Ljudskost će morati privremeno postati umjetnost simulacije stanja u kojemu nas više nema ali nije sigurno da nas neće biti. Nakon desetljeća provedenih na putovanjima prostorima i ljudima i politikama i ideologijama i religijama i uspjesima i neuspjesima, moja umjetnička praksa postaje nezaustavljiva cirkulacija skokova kroz vrijeme. Čini mi se da tek sada povezujem događanja i objekte razbacane po svim mojim prošlostima i budućnostima. I stalno se pitam da li to što odjekuje u mojim filmovima, slikama, tekstovima i izvedbama, predstavlja samo trenutnu inscenaciju žudnji iz svih mojih vremena, ili su svi ti mali umjetnički krikovi stvarni, a ja sam samo operativni sustav održavan njihovim osluškivanjem.